Ljudi često misle da je dijabetes bolest za koju smo sami krivi. Pretpostavljaju da smo ga dobili jer se loše hranimo i nedovoljno vježbamo.
Isto tako, ljudi se obično šale s nama prikazujući nam slike slatkiša i kalorične hrane. S toliko mnogo zabluda i negativnih stereotipa ovu bolest ljudi uglavnom ne percipiraju da bi se mogla dogoditi i njima. Stoga, ovo pišem za sve one koji se osjećaju neshvaćenima.
Izvana izgleda da inzulin rješava sve naše probleme, ali to nije tako. Čak i kada sam promijenio prehranu mislio da sam da će moji problemi biti riješeni – no nažalost, ni to nije bio slučaj. Nema prevencije i lijeka.
Da budem u potpunosti iskren, nikada nisam razmišljao o dijabetesu niti sam mislio da ću se razboljeti. Međutim, moja gušterača je samo prestala raditi. Organ za kojeg nisam znao gdje se nalazi u tijelu i koja je njegova funkcija, nisam znao da on postoji. Dok nisam dobio dijagnozu nisam znao zašto je gušterača toliko važna.
Sada čitam, radim na sebi svaki dan. Ponekad sam bezvoljan pa nemam motivacije, ali onda razmislim koliko je važno biti educiran o svom stanju. Redovno testiranje glukoze u krvi, injekcije inzulina i balansiranje što jedem plus redovna tjelovježba… To su sve promjene u mom životu koje sam u početku odbacivao, ali danas ne mogu zamisliti dan bez svih nabrojanih navika.
„Ja to nikada ne bih mogao učiniti“ Svakodnevno čujem ovu rečenicu i to nekoliko puta dnevno. Kada bi ljudi znali da je dijabetes puno više od injekcija. To je stanje kojim se mora upravljati iznutra a ne izvana, i zato je toliko teško. Puno je emocija koje mi prolaze kroz glavu, puno razmišljanja, puno brige, puno nevolja... Kada bi drugi ljudi znali šta dijabetičari osjećaju: Suh, voćni zadah i okus u ustima gdje ništa ne pomaže koliko sam žedan... Magla u mozgu zbog koje se osjećate u neskladu sa svojim tijelom... Bol i peckanje prilikom uzimanja inzulina koji nas održava na životu... Ožiljci koji izgledaju kao da sam došao iz bitke, a često se nalaze na čudnim dijelovima tijela... Omamljen i zbunjen osjećaj gdje sam i kako sam dospio na ovo mjesto...
Dijabetes je stanje koje mijenja ne samo vaše tijelo, nego i vaš um! Ovisnost ne samo o inzulinu i medicinskoj opremi, uređajima i trakicama, nego i hrani. Krivica... Taj teški osjećaj krivice koji me proganja u prošlosti zbog grešaka, zašto nisam naučio ranije nešto više o dijabetesu? Imam paranoje što se tiče ozljeda, infekcija, rana. Ipak se naša tijela duže liječe... Pritisak odgovornosti od onoga što je na tanjiru. Nemam namjeru uvijek sve pojesti, zato se moram kontrolisati. Strpljivo čekati da prođe sve ono što utiče na moj nivo glukoze u krvi.
Mutan vid i nedostatak fokusa. Bijes kojeg osjetim s vremena na vrijeme kada mi varira glukoza, baš kao i vožnja u lunaparku. Umoran osjećaj što toliko dugo pokušavam ostati jak, bez dana odmora! Osjećaj da je sve u redu, ali ima nešto što me kopa… I na kraju, želja za zdravim životom…
Prihvatio sam da s dijabetesom mogu živjeti i imati ispunjen život te voditi brigu o svojim sposobnostima. Znam da stvari mogu biti još gore. Zahvalan sam na svim tehnološkim poboljšanjima pri upravljanju dijabetesom.
Šta želim? Želim slobodu. Želim da mi neko skine teret s ramena, meni i mojim članovima porodice.
Želim mirno spavati bez da se brinem o usponima i padovima šećera u krvi.
Želim da što više ljudi zna o ovoj bolesti da me ne gledaju čudno kada dajem inzulin.
Želim i moram se boriti!
Dino Jahić
